“Ne želim da se računam među stare” – (pra)Deda, 85+

Postoji ta nespretna podjela na djecu, mlade, odrasle i stare. Ali kad bolje pogledamo ona i nije striktno primjenjiva u realnosti. Koliko samo imamo odraslih koja se ponašaju ili osjećaju „kao djeca“, ili djece koja sarzijevaju prerano, ili koja postižu izvanredne rezultate u nekom polju i decenijama su sipred svojih vršnjaka. Tako je i sa kategorijom starih lica. U nju se računaju odrasli stariji od 65 godina. No, godina zaista ne znače ništa. Dakle, i ovo je jedna kranje hetergena grupa sa najrazličitijim potrebama, shvatanjima, i razmijevanjima ove situacije izazvane pandemijom virusa korona.

Evo jedne  simpatične ilustacije koja će najbolje objasniti ovo o čemu govorim. U jednom televizijskom prilogu snimljen je stariji gospodin, koji imponuje bitno stariji čak i od granice od 65 godina, a kojeg su reporteri  pitali da li je upućen u zabranu kretanja za starija lica, na šta on iskreno odgovara „ Ali, ja ne želim da se računam među stare“. Čovjek je pružio svoju perspektivu na koju ima apsolutno pravo, iako naravno nema pravo da krši mjere. Dakle, on ima pravo da situaciju razumije na sebi svojstven način.

I ovdje je razgovor prva linija pomoći. Sa starijim osobama naročito treba (dvojsmerno) komunicirati i slušati ih. Oslušnuti njihove potrebe, strahove, brige i nastojati da zajedno dođemo do rešenja. Izbjegavajte da starijim licima (mada i bilo kome drugome) nudite gotova rješenja. To nije u redu iz mnogo razloga. Najprije jer ne uvažavate drugu stranu u razgovoru ali i zato što joj oduzimate doživljaj važnosti, odnosno doživljaj da se i ona jednako pita. Stara lica su u tom smislu posebno ranjiva. Naše bake i deke često mogu imati doživljaj da ih njihova djeca ili unuci ne slušaju i ne vrednuju njihovo mišljenje, umanjuju značaj onoga što im govore jer su „bake i deke rasli u nekim drugim vremenima, pod nekim sasvim drugim okolnostima“. Što u suštiti nije tačno. Da je tačno ne bi se starost i mudrost dovodile u neraskidivu vezu. A, znamo da je mudrost satkana od univerzalnih, ljudskih principa koji su proizvod iskustva i ona nipošto nije zavisno od modernog ili bilo kojeg drugog vremena.

Što se tiče načina na koji stariji sugrađani žive, hajde da (mada je to veoma nezahvalno jer su situacije i okolnosti u kojima ljudi žive beskrajno različiti) ali hajde da kažemo da su sledeće tri situacije ipak najčešće, dakle: stari žive sami (bilo kao par ili kao pojedinci), ili žive sa svojim porodicama tj sa porodicom svoje djece ili žive u staračkim domovima. Svaka od ovih situacija izazovna je na svoj način. U prva dva slučaja često može dominirati osjećanje krivice. Kada starije lice živi samo ili sa partnerom onda je neophodno da se drugi o njima staraju na način što će im obezbeđivati hranu, ljekove i druge potrepštine tokom trajanja perioda karantina i izolacije.

Čak i bez situacije izazvane corona virusom, djeca često na taj način brinu o svojim starijim roditeljima. Ovo kod starijih osoba može pobuditi osjećanje neadekvatnosti, depresivnosti i tuge  jer uviđaju da više nisu u stanju da samostalno vode brigu o sebi te da su na neki način zavisni od drugih, ali ih ovo takođe može opterećivati jer im stvara doživljaj da su pali na teret drugima. O tome treba otvoreno ragovarati. Slično je i sa onim starijim licima koji žive sa porodicama svoje djece koji se takođe mogu osjećati kao da su smetnja.Tada ih treba podsjetiti da su na isti način i oni nekada brinuli o svojoj djeci, da je takav ciklus prirodan i normalan, te da njihovoj djeci sve to ne predstavlja nikakav teret već izraz ljubavi, brige i zahvalnosti prema svemu što su stari roditelji tokom svojih života učinili za njih. Takođe je važno naglasiti da se i sama djeca (ili unuci) osjećaju mnogo bolje kada znaju da su im bake i deke zbrniuti i na sigurnom.

Najzad, treća opcija koju sam pomenula su stara lica koja žive u staračkim domovima. Oni uglavnom nemaju osjećanje krivice da su na teretu svojim porodicama ali se oni mogu boriti sa osjećanjem odbačenosti ili manje vrijednosti. U takvim situacijama, neizmjerno je važno održavati svakodnevni  kontakt sa našim bakama i dekama, često ih pozivati i pitati kako su, kako provode vrijeme, kako se osjećaju te nastojati ih razonoditi  onoliko koliko je to moguće sa distance tj “preko telefonske žice”. Unuci im mogu ispričati šta su tog dana naučili u školi, ili im izrecitovati neku pjesmicu koju su skoro naučili, mogu ih pitati da li u Domu prate neku seriju koju i djeca vole da gledaju i slično. Deke i bake će, vjerujem biti veoma zahvalni na vremenu koje ste sa njima podijelili.

Podrška, međusobno razumijevanje i razgovor su ono što je najlejkovitije i najpotrebnije svima.

Ukoliko ti se dopao sadržaj, možeš ga podijeliti.


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *