“Mama, kada će proći ta KOLONA VIRUSA?”

Sa djecom kao i u svakoj drugoj situaciji tako i u ovoj treba razgovarati. Ajde da za početak objasnimo šta znači razgovarati. Znate, roditelji često kažu „ma razgovaramo mi sa njim stalno“ misleći pod time „kažemo mi njemu, savjetujemo ga…“ No, to nije razgovor. Razgovor je uvijek dvosmjerna komunikacija. Jedna strana nešto kaže, druga odgovori i obrnuto. Sa djecom je takva vrsta razmjene od još neoprocjenjivijeg značaja. U razgovoru sa djetetom mnogo je važnije da ga čujete nego da mu kažete. I djete će uvijek reći vama više nego što vi možete njemu. Djeca nužno ne komuniciraju riječima, tj ne komuniciraju samo riječima. Ona nam svoje jasne i nedvosmislene poruke mnogo češe i glasnije šalju svojim ponašanjem, ili kroz kreativne načine ispoljavanja, odnosno kroz igru i crtež. To su stvari na koje roditelji treba uvijek da obrate posebnu pažnju. Tako, i o situaciji izolacije, karantina i o samom virusu korona sa djecom treba razgoavarti. Evo ilustrovaću to o čemu govorim i jednim simpatičnim pitanjem koje je jedno dijete postavilo svom roditelju, a ono glasi „Mama, kada će proći ta KOLONA VIRUSA!“ Zar to nije sjajno? Dijete je time pokazalo da ima potrebu da razumije šta se dešava, da je nešto načulo ali i da je pokušalo da sebi objasni situaciju na način koji mu je razumljiv. Na to mislimo kada kažemo da djecu treba slušati.

Naravno, nećemo razgovarati isto sa djecom različitog uzrasta pa čak ni sa djecom istog uzrasta ali različitog senzibiliteta, temperamenta, različitih interesovanja. Mi stručnjaci ali i roditelji moramo biti kreativni i sposobni da se prilagodimo potrebama svakog pojedinačnog djeteta, čak i unutar iste porodice.  Vjerujem da roditeljima ovo nije novina. Neke opšte preporuke se ipak tiču toga da djeci treba objasniti ovu situaciju što jednostavnije i pitkije, ali ih i obavezno pustiti da pitaju, da pričaju da nam daju informaciju o tome kako su oni sami sve ovo doživjeli, razumjeli osjetili.

Jedan od savjeta koji često možemo čuti jeste da sa djetetom ne treba razgovarati onda kada ste i sami uznemireni, kako sopstvene strahove ne bismo prenijeli na dijete. To je tačno uz jednu malu dopunu. Dijete će svakako osjetiti strah, brigu ili anksioznog svog rodietlja ili drugih staratelja. Ukoliko verbalno pred djetetom negiramo strah dok ga ujedno i osjećamo,  sve što ćemo postići jeste da ga dodatno zbunimo, jer ćemo mu poslati duplu poruku. Ponašanjem i emocijom pokazujemo jedno, a riječima govorimo drugo. Ovo će dovesti do konfuzije kod djeteta ili će učinti da nam ono prosto ne povjeruje, što je efekat koji nikako ne želimo da postignemo.

Dakle, uznemirujuće emocije treba držati pod djelimičnom kontrole ali se ne bojati da ih u određenoj mjeri pokažemo i pred djecom. Na taj način dajemo djetetu dozvolu da i samo osjeti i ispolji emociju koju zaista i osjeća, a koja je sasvim adekvatna. To su uglavnom strah, briga, strepnja. Nije dobro zabranjivati ovakve emocije i govoriti „Nemoj se bojati, ti si jak, idi igraj se, to ćete oraspoložiti“. Takva poruka dijete primorava da svoja autentična osjećanja potiskuje i maskira ih nekim drugim.

Strah je važno osjećanje. Ono ima svoju ulogu kroz evoluciju. I sa njim od malena treba znati rukovati. Najprije ga prihvatiti, a potom naučiti i kako da se sa njim izađe na kraj. Dobro bi bilo da roditelji ohrabre dijete da slobodno govori ono što osjeća i da za svaku emociju daju dozvolu tj upute mu riječi podrške: „Baš je dobro kada otvoreno govoriš šta ti smeta ili te ljuti, plaši, opterećuje…. To je sve ok, i ja se nekada plašim. Hajde da vidimo kako se sve sa strahom možemo izboriti“. I tako dijete treba pozovati da o toj temi misli. Da pokuša samo da pronađe rešenja koja su nekada i mnogo bolja od onih koje mi odrasli nalazimo. Ukoliko pak prepoznamo da dijete ima teškoće da pronađe neku dobru strategiju roditelj mu može pomoći tako što će mu reći kako se on kao dijete izborio sa nekim svojim strahovima ili tako što će se zajedno prisjetiti nekog crtanog junaka ili junaka iz neke bajke koji je na poželjan način prevladao sopstvene brige. Kada već pominjem crtaće, možda je vrijeme da sada kažem da je sa djecom jako dobro razgovarati i posredno, kroz govor lutaka. Lutke su sjajni posrednici kroz koje se djeca uglavnom lakše izražavaju jer imaju doživljaj da nisu direktno izložena, tj da lik lutke štiti njihov pravi identitet. Što lutka zapravo i čini. Na taj način, dijete biva zaštićeno dok ispoljava svoje autentične potrebe, a roditelj ipak dobija sva potrebna i važna saznanja.

 

 

Ukoliko ti se dopao sadržaj, možeš ga podijeliti.


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *