INTUICIJA – moć unutrašnjeg Djeteta

U onom dijelu ličnosti u kojem su smještena prva iskustva i sjećanja kao i naše emocionalne reakcije na njih, smješteno je i jedno malo, razumsko biće koje smo tada bili. To  biće je svojom dječijom i intuitivnom logikom, donosilo zaključke o sebi, svijetu i drugim ljudima.  Ti zaključci su imali svoju zaštitnu ulogu, nudili su odgovor na pitanje :”Kako da preživim u ovom svijetu? Kakav treba da budem da bi me drugi ljudi voljeli?”

U TA ovaj dio ličnosti se naziva MALI PROFESOR. On predstavlja razumski dio ego stanja Djeteta (Odrasli  u Djetetu). Kroz čitav dalji život čovjeka, on nastavlja nezavisno da funkcioniše, sa vrlo jasnom ulogom. I u odraslom periodu života on se takođe bavi procjenom realnosti ali na sebi svojstven način. U svakodnevnim situacijama najčešće ga postajemo svjesni onda kada počnemo da doživljavamo čudne “predosjećaje”,  “bezrazložne sumnje”, neobične “ideje”, o tome da će nešto imati, neki određeni ishod. Takvi doživljaji proizilaze iz procjene rano formiranog dijela ličnosti u čiju aktivnost nismo unijeli svjesnu pažnju i koji je do svojih procjena došao bez uključivanja razuma. Tačnije, bez uključivanja onog dijela razuma kojim se dominantno služimo kada odrastemo. Razum smješten u Djetetu funkcioniše po drugačijim pravilima, često neshvatljivim logici. Otuda i tendencija da ga brkamo sa intuicijom ili “posebnim sposobnostima”.

Ovaj dio ličnosti počinje se formirati jako rano, još prije razvoja govora, zbog čega Malom Profesoru četo nedostaju riječi kojima bi nas upozorio na neku promjenu. On se zato služi i svim ostalim sredstvima komunikacije, a najčešće upravo tjelesnim senzacijama. Čudno “komešanje u stomaku” je način na koji naš nesvjesni dio ličnosti komunicira sa svjesnim. Situacije ili događaji koje izazivaju takvu reakciju asociraju sa ranim iskustvom kroz koje smo naučili neku važnu lekciju (o opasnosti, odbacivanju, ljubavi ili bliskosti). Kao odrasla osobe, mi se tog događaja više ne sjećamo, ali ga naš Mali Profesor pamti.  I ne samo što ga pamti već ga dovodi u vezu sa sadašnjim trenutkom u kojem se bude stara (arhaična) dječija osjećanja.

Takvim senzacijama treba pokloniti pažnju i uzeti ih u obzir prilikom analiziranja sebe, drugog ili spoljašnjih okolnosti. No, one ipak nisu konačne istine. Naše kasnije životno iskustvo je, moguće više puta do sada, opovrglo tačnost odluka koje je Mali Profesor donio. Razum smješten u ego stanju Odrasli je zasnovan na kasnijem iskustvu, logici i promišljanju, zbog čega je u stanju da izvrši bolju procjenu realnosti. Mali Profesor nema pristup toj novoj bazi iskustava, novom načinu mišljenja i zaključivanja. Njegov metod zauvijek ostaje onaj stari  preverbalni, senzorni.

Svako u sebi ima jednog malog “vidovnjaka”, koji svojim djetinjim okom, svijet posmatra onako kako je to činio tokom prvih godina života.  Njegove odluke nisu ni tačne ni pogrešne, ni dobre ni loše, one su samo PRVE ODLUKE koje smo donosili. Njihova funckija je bila zaštitnička,  zbog čega će se Mali Profesor i danas najčešće aktivirati u situacijama koje ocijeni kao potencijalno povoljne ili nepovoljne po nas.

 

 

 

 

Ukoliko ti se dopao sadržaj, možeš ga podijeliti.
  • 57
    Shares


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *