„MOŠLIMISEMAĆ“ iz ličnog prostora

Sretnete neku nasrtljivu osobu koja umjesto prosječnog „ćao za ćao“ tipa pozdrava, preferira blisko, tjelesno javljanje po principu grljenja, ljubljenja ili kontinuiranog „vješanja o rame“. Razgovor postaje neprijatan i frustrirajuć uprkos tome što vam je zaista drago što je vidite. Pokušavate da pažnju sa masiranja ramena skrenete na zanimljiv razgovor ali Vam ne ide. Neobavezno ćaskanje se najzad završava, a osoba ponavlja ritual sa početka pozdrava. Kada se najzad rastanete, ona nastavlja u svom razdraganom ritmu, a vi se osjećate umorno i nekako golo, gotovo iskorišćeno.

Eto, toliko je neprijatno kada se  granice ličnog prostora grubo naruše.

Lični prostor je različito fleksibilan kod različitih ljudi, iako je uglavnom uvijek približno istih dimenzija. Intimni prostor, uglavnom rezervisan samo za najbliže, je do  50 cm udaljenosti,  prijateljska zona je oko 1 i po metar, a šira društvena zona je negdje oko 2  metra tjelesne udaljenosti.

Te zone su uglavnom jednake za sve. Međutim, neki ljudi nemaju problem sa tim da i manje bliske i poznate ljude puste u najintimniju zonu. Oni vjerovatno pripadaju ekstrovertima, koji vole stalnu razmjenu sa drugima i čija je potreba za socijalizacijom i blsikošću naglašena. Ovo ne znači da je takva osoba neiskrena u svojim namjerama, već samo da ih direktnije i otvorenije ispoljava. Može biti sklona da tuđe umjereno ponašanje, ocijeni kao nepristojnost ili hladnoću.

Prosječna osoba ipak čuva intimnu zonu za posebne ljude. Tako je i dobila naziv, intimna ili privatna zona. U njoj se najprijatnije osjećamo sa partnerima, djecom ili roditeljima. Tu zonu  takođe možemo dijeliti i sa bliskim prijateljima.

Međutim, koliko nam smeta kada neko probije naše granice, više nego što nam se to dopada, toliko nam je nerpijatno i kada neko kome tu jeste mjesto, iz njih izađe. To su situacije u kojima se posvađamo sa dragom osobom, pa nakon toga razgovaramo sa prijateljske ili čak socijalne udaljenosti (zavisi od stepena ljutnje).  Nekada se ovo udaljavanje dogodi bez jasnog, spoljašnjeg povoda. Tada je udaljavanje pokrenuto nekim unutrašnjim procesima koje treba dublje preispitati.

Budući da upravo zavisi od nesvjesnih procesa, lični prostor može govoriti i o psihološkom zdravlju osobe. Ljudi koji imaju psihičke probleme, mogu izgubiti osjećaj za tuđe i vlastite personalne zone i biti sklone da ih, sa ili bez svjesne namjere, uzurpiraju na razne načine. Agresivne ili nametljive osobe mogu grubo probijati tuđe granice, nastojeći da pokažu nepoštovanje i dominaciju. Manične osobe takođe mogu biti nametljive, ali iz potrebe da privuku pažnju ili da se dopadnu. Depresivne osobe se osamljuju na način što gotovo sve ljude iz svog intimnog prostora sasvim udalje, zbog čega im je jako teško prići i gotovo nemoguće, sa njima osvariti bliskost.

Najzad, granice se mijenjaju i u skladu sa našim sazrijevanjem.  Veoma mala djeca preferiraju ekstreme tj. jednu od dvije krajnosti, pa ste im ili u intimnoj zoni (samo ako ste mama, tata ili tetka;)) ili vam jasno daju do znanja da vas uopšte ne žele u svom okruženju (strah od nepoznatih lica). Vremenom se ovakvo ponašanje mijenja i počinju da se formiraju i ostale zone bliskosti. Adolescenti su u razvojno najpovoljnijem periodu za ispitivanje elastičnosti granica, eksperimentisanje sa njihovom namjenom, preispitivanje zaštitne funkcije i poigravanje sa granicama drugih ljudi. Od načina na koji će ukupan razvoj teći kao i od kvaliteta odnosa sa drugim ljudi, zavisiće i formiranje sve 3 zone prostora.

 

Ukoliko ti se dopao sadržaj, možeš ga podijeliti.


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *