Kvalitet odluke zavisi od dijela ličnosti iz kojeg je donosimo

Neko vjeruje u sudbinu, neko u pravdu, a mi vjerujemo u MIŠLJENJE.

Jedan od tri osnovna polazišta na kojima počiva cjelokupna transakciona teorija jeste da svako ima sposobnost da misli. Izezutak nisu čak ni veoma mala djeca, pa ni intelektualno zaostali ljudi. Svako zadržava neki dio razuma koji mu omogućava da na bazi, makar i intimne, unutrašnje logike, donosi zaključke o sebi, drugima i svijetu uopšte.

Negdje oko desetog mjeseca života, dijete počinje da upravlja svojim ponašanjem oslanjajući se na sopstvene kapacitete za mišljanje. Počinje da razumije da predmet sakriven ispod prekrivača  ne nestaje i da će ga jednostavnim pokretom ruke, uvijek pronaći na skrivenoj lokaciji. Ovo su prve naznake funkcionisanja ego stanja Odrasli! Procjenom realnosti, zapravo se počinjemo baviti jako rano. Još prije prvog rođendana u našem iskustvu postoje situacije iz kojih smo stekli prva znanja o svijetu koji nas okružuje. Donijeli smo neke zaključke, uvidjeli neke odnose, uočili stalnost nekih pojava, iskusili prve greške i njihove posledice.

Naš Odrasli nastavlja da se ravija dok god mi zadržavamo sposobnost učenja i usvajanja novih znanja, što se poklapa sa dužinom trajanja cjelokupnog ljudskog života. I u dubokoj starosti, očuvani “razumski dio selfa” može doživjeti manju ili veću transformaciju pod uticajem novih podataka. Može proširiti vidike, promijeniti ranije odluke ili uvidjeti drugačije opcije. Ovo predstavlja glavni psihoterapijski potencijal svakog čovjeka. Snaga nove odluke.

Kada, kao odrasle osobe, odluku donesemo iz Odraslog ego stanja, znači da smo prethodno saslušali potrebe ego stanja Djeteta, uvažili primjedbe ego stanja Roditelja i donijeli  konačan sud. Odluke donešene iz Odraslog su zrele i u skladu sa realnošću.

Odluke možemo donositi i iz preostala dva dijela naše ličnosti (ego stanja Djeteta i Roditelja), ali one tada (često, NE UVIJEK) ne uzimaju u obzir važne aspekte problema već se dominantno oslanjaju na unutrašnje doživljaje. Odluke donešene na takav način gube elemanat objektivnosti i često mogu biti kontraproduktivne.

EVO PRIMJERA:

Odluka iz Djeteta: E baš neću da radim onako kako mi kažu (roditelji, profesori,šefovi)! – buntovan stav

Odluka iz Roditelja: Traže od mene da ulažem napor, a sami ne doprinose ništa! Pokazaću ja njima!– kritički stav

Odluka iz Odraslog: Imam doživljaj da ne cijene dovoljno moj trud i zato imam otpor da radim ono što mi kažu. Ne mogu biti sasvim pasivan, ali se ne moram ni truditi više od onoga koliko je dovoljno. – odrasla procjena

Jasno je da je “testiranje realnosti” jedan kompleksan zadatak koji zahtijeva uključivanje različitih vještina. Nije lako našem Odraslom, zato ga je neophodno osnaživati i nikada ne gubiti vjeru u njegovu moć. Razumski resursi nekada budu iscrplejni ili stavljeni u drugi plan, ali mi nikada zaista ne ostajemo bez njih. Naročito ne ostajemo bez njih onda kada nam se čini da smo “isrcpili sve mogućnosti”. Iscrpiti sve opcije znači “truditi se jako” (drajversko, kontraproduktivno ponašanje), toliko jako da se akcenat u potpunosti prebacuje na uloženi napor, dok se o logici koja leži u osnovi postupanja, ne razmišlja. Kada se kasnije vratimo neuspjelim naporima,  najčešće budemo iznenađeni njihovom uzaludnošću, a optimalno rješenje iznenada postaje sasvim jasno. Važno je dakle znati da se mišljenje zamara, ali se nikada sasvim ne iscrpljuje.

Unutrašnja rasprava između Roditelja i Djeteta nekada zna da bude toliko bučna da je Odraslog nemoguće čuti. To ipak ne znači da nas  je razum napustio, da je možda i sam upao u konfuziju i presato jasno da misli. Ne. To samo znači da smo u datom trenutku izgubili mogućnost da ga čujemo.

 

 

Ukoliko ti se dopao sadržaj, možeš ga podijeliti.
  • 86
    Shares


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *