“OK SI I KADA GRIJEŠIŠ” – najvažnija lekcija za dijete

Oko druge godine života, mame i tate počinju djetetu postavljati jasnije granice u pogledu ponašanja. Počinju ga učiti da neke potrebe mora odložiti (ne može baš sve “sad i odmah”), a neke potrebe neće moći da zadovolji uopšte (ali ih može odmijeniti drugim zadovoljstvima). Takođe, neka ponašanja za posledicu imaju pozitivnu reakciju roditelja (npr. kada pokupimo igračke ili se pokušamo samostalno obući), ali ne i sva ponašanja! Neka za posledicu mogu imati čak i kaznu (npr. kada namjerno lomimo tuđe stvari ili se igramo šibicama). Ovo ja razvojno jako važna lekcija za mališana koji tako počinje da formira svog unutrašnjeg Roditelja. U unutrašnjem Roditelju se nalaze “lekcije o preživljavanju”. Možemo ga zamisliti poput “priručnika” o tome “šta je ok, kako se nešto radi, gdje su opasnosti i kako ih se čuvati”.

Djetetu su dakle neophodne granice koliko i ljubav! Uskraćivanje malih zadovoljstva je razvojno važno iskustvo za dijete jer kroz njega ono uči kontrolu emociija, usmjeravanje pažnje na druge potrebe ili aktivnosti, regulaciju ponašanja, odlaganje zadovoljstva, a najzad i donošenje odluka.

Tako nam, kada odrastemo postaje jasno da se sa šibicama ne možemo igrati, da ulicu samo na zeleno možemo bezbjedno preći ali i da neće sve u životu ići onakako kako smo mi to zamislili.
Dakle, neće dijete prestati da vas voli niti ćete ga vi (roditelji) uskratiti ljubavi, ako mu nekada i oduzmete neku privilegiju! Kada to činite umjereno i pravovremeno onda je to u dobre, razvojne svrhe!

U našem ego stanju Roditelja, pored pravila po kojima funkcioniše svijet, smješten je i odgovor na pitanje “KAKVI SMO MI KAO LIČNOSTI”. Dobri, tvrdoglavi, trapavi, grubi, duhoviti, neodgovorni ili lijeni? Sigurno da svako od nas ima neku “etiketu” sa kojom odrasta. Kako te etikete dobijamo? Kroz poruke koje nam svakodnevno, riječima ili postupcima šalju biološki roditelji, mi učimo da volimo ili ne volimo sebe, da sebe manje ili više poštujemo, da o sebi na određeni način mislimo. Ono što roditlji ipak teško postižu jeste da naprave jasnu razilku između naših postupaka i naše ličnosti, pa će nam tako često, kada URADIMO nešto nespretno reći “TI si NESPRETAN”. Na taj način mi učimo da se identifikujemo sa određenim ponašanejm, što je sasvim pogrešno, a u krajnjem i kontraproduktivno. Sigurno je mnogo veći broj situacija u kojima niste NESPRETNI, ali će bez obzira na to etiketa trapavka postati dio vašeg identiteta. Jasno odvajajući postupke (koji mogu biti pogrešni ili loši) od ličnosti (koja je bezuslovno dobra) dijete uči da su mama i tata na njega ljuti jer je nešto pogrešno URADIO, a ne zato što je loš ili pogrešan kao OSOBA.

Sledeći put kada nešto pogriješiš umjesto što ćeš biti grub/a prema sebi i reći “Ne mogu da vjerujem koliko sam ispao/la glup/a!”, reci sledeće: “Ovo što sam URADIO/LA je prava budalaština, skroz glup postupak!”. Zvuči mnogo bolje, a pri tome je i istina! Ovakav stav ne samo da će umanjiti loša osjećanja, već će učiniti da počneš intenzivnije da razmišljaš o rješenju problema. Jer kada je postupak pogrešan onda mu samo treba naći bolju alternativu i stvar će biti riješena! Ali kada (pogrešno) vjerujemo da je problem u nama, onda pogrešno i zaključujemo da je stvar nepopravljiva.

Ukoliko ti se dopao sadržaj, možeš ga podijeliti.
  • 70
    Shares


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *