Biti ili ne biti zauvijek dijete?

Ljudi najčešće zatraže pomoć psihologa u situacijama u kojima se aktiviraju negativne misli i sa njima povezana osjećanja. Njih, prema Transakcionoj analizi, pokreću unutrašnji, kritikujući glasovi. Roditeljsko ego stanje prvo je na listi krivica za pojavu anksioznosti, nesigurnosti, strahovova, depresije. Rijetko će se kada na terapiju javiti “vječiti dječaci i djevojčice”, kod kojih ego stanje Djeteta dominira ličnošću. Ovo je priča o njima i manje poznatim, negativnim aspektima unutrašnjeg Djeteta.

Vječite dječake i djevojčice je lako prepoznati upravo po pretjeranom  korišćenju ego stanja Dijete. Njihova razmišljanja, ideje i ponašanje  prate epiteti poput “luckasto, kreativno, ekscentrično, drugačije”. U životu nastoje bezuslovno da isprate svoje potrebe. Mogu biti spremni za avanturu ali ne i za promjenu. Sa takvom je osobom prilično zabavno provoditi vrijeme. Okolina im može zavidjeti na uvijek novim i neobičnim interesovanjima, na slobodi da se izraze kroz jedinstveni stil i naravno beskrajnoj kreativnosti.  Ipak, rijetko će ih birati za životne oslonce  ili glavne izvore podrške kada je ona  potrebna. Osobe zarobljene u djetinsjtvu i same mogu često upadati u neprilike zbog lošeg testiranja realnosti tj slabe aktivacije ego stanja Odrasli.

Psihološka “zabrana na odrastanje” je nesvjesna, razvojno ograničavajuća poruka koja oslobađa odgovornosti, zrelosti ali i slobode. Ljudi koji odrastu, a ostanu djeca nisu rijetki. Neki od njih prožive uzbudljive živote. Neki se ipak izgube u realnom svijetu, jer vječita se djeca teško snalaze u koži odraslih. Ona su u stalnoj potrazi za “igralištem” na kojem svoje potrebe mogu bezuslovno živjeti. Nekada su ta igrališta produktivna i bezbjedna, poput kreativnih profesija koje često biraju. One oslobađaju granica, dozvoljavaju istraživanje i njeguju nekonvencionalnost. U njima unutrašnje Dijete dobija dozvolu da živi svoje fantazije i da se  izrazi  na najrazličitije načine, kroz muziku, sliku, boju, pokret, glas, riječ… Nekada su pak “igrališta”  destruktivna a načini stimulacije i zadovoljenja potreba opasni. Brojne poznate ličnosti su javno živjele svoje (negativno) unutrašnje Slobodno Dijete. Među njima ima ekstremnih primjera koji nam skreću pažnju na to koliko takav život može biti uzbudljiv ali i rizičan.  Negativni aspekti ogledaju se u  buntovnom, izazivačkom i loše kontrolisanom ponašanju.  Odgovornosti za vlastite postupke gotovo po pravilu se projektuje na druge, nevažno da li su ti drugi ljudi, okolnosti ili situacije. Rizična ponašanja i nemarenje za posledice kao i narušavanje granica takođe pripadaju negativnim aspektima Slobodog unutrašnjeg Djeteta.

Odrastanje ne mora biti dosadno. Ono ne znači gubitak kontakta sa intutivnim i osjećajnim dijelom ličnosti, gašenje Djeteta i njegovih sloboda. Naprotiv. Znači samo koristiti ga na bezbjedan način, sa jasnom sviješću o tome da ono ima svoj pozitivan ali i negativan aspekat. Zrelost znači koristiti kapacitete unutrašnjeg Djeteta bez bojazni od povrede i u skladu sa mudrošću koju odraslost sa sobom nosi.

Kako prepoznati pretjerivanje?

Ukoliko imamo doživljaj da naša zrelost ne odgovara našim godinama, griješimo u procjeni, često burno reagujemo ili nam drugi upućuju kritike zbog nepromišljenih odluka i postupaka – moguće je da svijet posmatramo očima unutrašnjeg Djeteta, VJERUJUĆI DA JE TO NAŠ ODRASLI.  To se povremeno može desiti svima. Nekada to može biti i uzbudljivo i privlačno. No, ukoliko potraje, može se pretvori u stil života, koji nosi brojne, ne nužno prijatne, posljedice.

Važno je znati da kreativnost uvijek možemo usmjeriti i na nešto konstruktivno, poput istraživanja bezbjednih i zdravih okvira funkcionisanja Slobodnog Djeteta.

(photoCredit: shop.lingvistov.com)

 

Ukoliko ti se dopao sadržaj, možeš ga podijeliti.
  • 78
    Shares


Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *